Tengu i njihov uticaj na borilačke vještine

天狗（てんぐ）

Tengu

Zoran Mijić Bujinkan Sōjōbō Dōjō

 

“Kada je zemlja bila još uvijek mlada zli bog oluje Susano no Mikoto je stvorio prvog Tengu-a, od velike crne vrane, da izvršava njegove naredbe u kraljevstvu smrtnika. Tom Tengu-u dao je moć da kontroliše elemente, moć da mijenja svoj izgled, moć nad velikim planinama i šumama kao i sposobnost da se kreće kroz prostor u treptaju oka. Susano no Mikoto je svoju kreaciju nazvao Sōjōbō i dao mu je dva poklona.

 Prvi poklon bila je lepeza napravljena od feniksovog perja, koja je imala moć stvaranja, a drugi poklon je bio mač, alatka koja je do tada bila namjenjena samo bogovima. Nakon toga, Susano no Mikoto je svojoj kreaciji rekao zbogom i poslao ju je na zemlju.

 Na zemlji, Sōjōbō je jednom upotrijebio lepezu, koju mu je dao gospodar, da stvori 12 jaja. Iz svakog jajeta izlegao se novi Tengu sve do zadnjeg jajeta iz kojeg se izleglo smiješno dvoglavo čudovište. Kada je čudovište počelo da divlja, Sōjōbō je bio prisiljen da upotrijebi svoju magičnu lepezu i da podijeli monstruma na dva različita Tengu-a. Prvog i jačeg je nazvao Okuma (po gospodaru velikih demona) a drugog, manjeg i slabijeg, je nazvao Oni (po grupi manjih demona).“

 Ovako je došlo do stvaranja nebeskih pasa- tengu. U sklopu japanske mitologije oni pripadaju nadprirodnim bićima ili Yōkai- U japanskoj istoriji se u pisanom obliku pojavljuju po prvi put u Nihon Shoki 日本書紀 koji je napisan 720 godine nove ere, tačnije u njegovom 23 poglavlju.

 Uopšteno o Tengu

 Tengu su ustvari bila mitološka bića sa krilima i glavom na kojoj je bio izražen kljun ili čak i pretjerano velik nos. Na crtežima su prikazivani obučeni u odjela sljedbenika Shugendo-a. Među oružjima koja su najčešće u legendama koristili su: Tachi (Ken), Tantō (shibauchi), Naginata i Nagamaki, Bō i Bondan, Tetsu bō, Kumade, Ono i sasumata. A Shakujō štap je bio neizostavan dio njihovog imidža.

Ono što ih čini specičnim je to da su najčešće obitavali u planinama, kao što su Togakushi, Kurama, Atago, Ōmine i mnoge druge. Bili su u stanju da vrše magične rituale, mjenjaju fizički oblik, bili su vješti u ratničkim vještinama.

 Kroz mitologiju oni se dijele na dvije grupe;

 -          Kotengu: Manji tengu 小天狗 također su bili poznati i pod imenom Karasu tengu.

-          Daitengu: Veliki tengu 大天狗 (だいてんぐ)Oni su fizički bili veći od kotengu, najčešće obučeni u odjeću shugendo monaha i sa upečatljivim crvenim licem. Govorilo se da imaju snagu 10.000 ljudi.

 Uticaj tengu na borilačke vještine

 Ukoliko istražimo različite tradicije u Japanu  vidjećemo da je njihovo umjeće borenja imalo mnogo uticaja na razvoj samih borilačkih vještina. Legendarni Minamoto Yoshitsune 源 義経 je kao dječak odrastao na planini Kurama gdje je jedne noći imao susret sa legendarnim Dai tengu Sōjōbō. To se je desilo u blizini Kibune hrama. Ali to nije bio jedini uticaj na borilačke vještine.

 Jedan od glavnih škola mačevanja Kage Ryu je u svom programu sadržavala tehnike mačevanje koje su joj prenesene od Tengu koji je bio glasnik (Otsukai) božanstva Marishiten.

 Yagyu Munetoshi je u povratku u svoje selo Yagyu, u Nari jedne noći imao duel sa mačevima protiv tengu-a. U žestini borbe i kada mu se učnilo da je vidjeo nebranjeno mjestu u borbenoj poziciji napadača, Yagyu je izveo silovit napad rezom mača kojim je uspjeo da presječe poveću stijenu koja i danas stoji u tom selu. U svom programu Yagyu Shinkage ryū obuhvata Tengu shō 天狗抄 i Tengu shō Oku nivoe tehnika mačevanja.

 Taisha ryū Kenjutsu タイ捨流剣術 tradicija u svom programu ima i uključenu tehniku Tengu tobi skoka prema protivniku sa ciljem zbunjivanja samog protivnika.

Matsumoto Bizen no Kami 松本備前守正元 je u učenja Kashima Shinto Ryū uvrstio čitav zapis pod imenom tengu-shō. Specifičnost Tengu-shō je da obuhvata vrlo interesantna imena tehnika poput  „noćni mač“, „ući bez mača“ ili “sjekući noćnim mačem čučeći“.

 Chozan Shissai je 1729. godine objavio pisano djelo pod nazivom „Tengu geijutsu ron“. Ovo je djelo u kom se kroz razgovor između tengu i jednog ratnika vodi rasprava o filozofiji ratničkih vještina, njihovom prenosu i učenju.

 Ko su ustvari bili tengu, nemoguće je doći do zaključka, vrlo je vjerovatno da su to bili individue iskusne u ratničkim vještinama koje su radi sakrivanja ličnog identiteta najvjerovatnije nosile maske tengu-a da bi ostali anonimni. Takve maske možemo vidjeti i danas u mnogim Noh pozorištima.