Od Tojutsu do Kenjutsu
Zoran
Mijić Dojo cho Bujinkan Sojobo Dojo Banja Luka
Kažu da je mač nastao iz upotrebe i borenja štapom u drevnim
vremenima. U Japanu na samom početku korišten je ravni mač, poznat pod imenom
Tsurugi 剣 a čak i 劍 (ime
samo po sebi nam ukazuje na zemlju porjekla – Kinu). Oni su bili poznati i pod
drugim imenom, Chokuto 直刀. Ti mačevi nisu korišteni samo u borbenoj primjeni (Heijo) već i
ritualne svrhe (gijo), što se zadržalo i
do danas kroz upotrebu jednog od prvih mačeva zvanih Tachi 太刀. To
su bili prvi mačevi koji su ponjeli uopšteni naziv Nihon To 日本刀
– Japanski mač. Tachi mačevi su bili jako dugo u upotrebi, tokom Kamakura 1184
– 1333 (kasni Kamakura period), Nambokucho perioda (1334 – 1393) i Muromachi
perioda (1394 – 1595). Tada ih počinju sa scene da izguruju mačevi zvani Katana
刀.
Razvoj ovakve vrste oružja uticao
je i na razvoj praktičara koji su ga i koristili, ali najviše i na razvoj
specifičnih oblika vještina vezanih za samu upotrebu mača; Iai – vještina
izvlačenja mača 居合, Tojutsu – vještina upotrebe mača uz blokiranje
i sječenje na bojnom polju. Što se tiče razvoja samih tradicija (Ryu - 流)
primjene mača možemo ih podjeliti u tri glavne skupine. Prva skupina je
Katori – Kashima pravac, koja obuhvata sve te škole vezane za dva hrama i koje
tvrde rodoslovlje od Iizasa Yamashiro no kami Ienao 飯篠長威斎山城守. Ova grupa uključuje
tradicije kao što su Bokuden Ryu, Arima Ryu i Shinto Ryu a koje su razvijene
malo ranije u 15 vijeku.
Druga skupina je Chujo skupina, čije porjeklo se
veže za monaha Jion-a. I obuhvata tradicije Chujo Ryu, Toda Ryu kao i Itto Ryu
u svim formama kao i stil Onno ha Itto Ryu, te ogranke poput Kaji ha i
Mizoguchi ha. Ova grupa je stekla određenu popularnost u period Edo i Tokugawa
kada je Shogun primio instrukcije u Itto Ryu. U svojoj suštini ova grupa je
bila osnova za kreiranje kendo-a.
Treća skupina je okupljena oko tradicionalnih
stilova koji su u vezi sa Kyotto i Kuramadera. Legende glasi da je bilo 8
tradicija mačevanja povezanih sa hramom a kojim su podučavani sami monasi od
strane Kiichi Hogen-a. Među te škole su uvrštene sljedeće tradicije; Kiichi
Ryu, Yoshitsune Ryu, Hogan Ryu, Kurama Ryu, Suwa Ryu, Kyo Ryu i Yoshioka Ryu od
kojih je većina već bila izumrla u 17 vijeku. Pored ove tri skupine imamo
skupinu tradicija mačevanja koje na neki način nisu povezane sa već
uspostavljenim postojećim tradicijama. (Ove podjele možemo naći u djelu Honcho
Bugei Shoden).
Mačevanje samo po sebi nije bilo samo vezano
isključivo za Bushi kastu, shinto sveštenici Kashima hrama u Hitachi, tačnije
njih sedam su bili vješti u mačevanju i provodili su vrjeme u praktikovanju mača.
I oni su bili začetnici sedam škola mačevanja; Kashima Ryu 鹿島流, Katori Ryu 香取流, Honshin Ryu 本心流, Bokuden Ryu卜伝流, Shintou Ryu 神道流, Yamato Ryu日本流, Ryoi
Ryu 良移流.
Bilo bi jako dobro opisati živote
mnogih praktičara koji su postali legende ali izabrao sam Tsukehara Bokudena.
On je poticao od Tsukehara iz provincije Hitachi. Njegov otac Tsukehara Tosa no
Kami je učio Tenshin Shoden pod vodstvom Iizasa Chosai-a. Sin Tosai no kami,
Shinzaemon je prenosio očevu vještinu ali je umro vrlo mlad. Tako da je njegov
mlađi brat nastavio sa prenosom vještine. U toku njegovog Musha Shugyo putovao
je zemljom i stekao slavu u mnogim duelima. Jedan od ljudi od kojih je učio
Bokuden je bio Kamiizumi ise no kami majstor za Yari i mač. Živio je u
Shimotsuke. Odatle je Bokuden putovao za Kyoto gdje je shogune Ashikaga
Yoshiteru i Yoshiaki podučavao vještini mačevanja. Među njima kao jedan od
učenika je bio i Kitabatake Tomonori. On je bio guverner Ise oblasti i njemu je
Bokuden prenjeo tajnu škole Hitotsu no Tachi (一つ太刀). Pored tog što je bio jako dobar mačevalac bio je i imućan što
možemo vidjeti u opisu Koyo Gunkan 甲陽軍艦 koji opisuje da je putovao praćen sa ni
manje nego tri sokola, tri konja i 8 učenika različitog stepena znanja. Bokuden
je učestvovao u nekoliko shinken sukoba. Uvrštavajući i upotrebu Yari u borbi,
i tom prilikom je posjekao 22 glave, od toga 7 su pripadale Yarishita (ubijen
na samom početku borbe), Kuzuregiwa ubistvo učinjeno od strane vojnika koji je
držao liniju nakon što je njegova vojska napustila položaj) i banaka (ubistvo u
jeku borbe).
Hitotsu no tachi je doveo do
savršenstva i podjelio je ga u tri djela; Hitotsu no kurai, hitotsu no tachi,
hitotsu no dachi. Prvi koristi pravovremenost „neba“, drugi koristi prednost
zemlje i to je pokret koji ujedinjuje nebo i zemlju.. Treća tajna tehnika
podučava harmoniju čovjeka i inovacije (ustvari se odnosi na dublje
razumjevanje tehnike ratničkih vještina).
Ono što je specifično je to da u jednom momentu praktikovanja kod
velikih majstora mačevanja i ratničkih vještina dolazi do jedne vrste saznanja
da je put mača put mira. I od početnih ideja veličanja imena škole i ličnog
usavršavanja oni se distanciraju od tog načina života nastojeći da ukažu na
dublji smisao puta mača. To je period kada dobijamo principe Katsujinken (活人剣) i
satsujinken (殺人剣). U prostom
značenju mač koji uzima život je mač koji daje život. Sam princip je vjerovatno
posuđen iz Budizma (Biyan lu 碧巖録) ali se na njega među prvim
osvrće Yagyu Tajima-no-kami Munenori u vlastitom pisanju Heiho
kaden sho. Miyamoto Musashi osnivač Nito ichi ryu tradicije također postaje
svjestan te činjenice tokom perioda meditacije u Kumamotou gdje i sam stvara
jedan od važnijih makimono-a Gorin no shyo.
Interesatno je primjetiti da negdje u tom periodu dolazi i
do postepene promjene ima same vještine mačevanja Tojutsu u Kenjutsu. Čak u
jednom od zapisa Katayama Ryu Kenjutsu 片山流剣術 se navodi da razlog za prelaz sa upotrebe imena
Tojutsu u Kenjutsu ustvari leži u filozofskom gledištu da Ken u Kenjutsu se
odnosi na dvosjekli mač gdje se sa te tačke gledišta mi ne suočavamo samo sa
našim neprijateljem već i nama samim jer je jedna oštrica usmjerena prema nama
a druga prema neprijatelju. Dok kod To mi koristimo mač samo sa jednim sječivom
i to simbolizira naš sukob isključivo sa samim protivnikom.
Dolaskom Tokugawa shogunata na
vlast i sve većim mirom a nastojanjem samog shogunata da kontroliše sukobe i
nemire na dvorovima dolazi do uvođenja određenih zakona i direktiva kojim se
reguliše dužina oružja;
Jula 1645 godine vlada je izdala dekret o dužini mača i kose „Daisho
katana oyoshi tohotsu futsumou no sei“. Katana ili dugi mač nije mogao biti
duži od 1 shaku i 8 do 9 sun-a.
U martu 1668 izdat je dekret Mutou rei koja je zabranjivao svima iz
chunin klase da nose duži mač od wakizashi bez prethodne dozvole same vlade. A
sam wakizashi nije mogao biti duži od 1 shaku i 5 sun-a. Kasnije je vlada
povukla ovaj dekret.
Zadnji takav dekret (廃刀令 Haitōrei) je izdat 28 marta 1876 i sa njim je donešena
zabrana javnog nošenja Daisho uopšte i kršenje tog zakona bi rezultiralo
oduzimanjem oružja na licu mjesta. To je također uticalo na to da je jedan dio
kovača mačeva prešao na kovanje zemljoradničkih alatki. Haitorei je uveden u
nekoliko koraka prvi je bio 1870 kada je seljacima bilo zabranjeno da se oblače
kao samuraji i nose oružje. Onda 1871 je uveden Dampatsurei kojim se naređuje
šišanje repa sa kosom koji je bio staložni simbol samuraja.
Danas imamo priliku da se Kenjutsu vježba širom
svjeta unutar tradicija koje postoje već nekoliko stotina godina (Suio Ryu,
Yagyu Ryu, Katori Shinto Ryu, Kashima Ryu i mnogi drugi) i sa neprekidnom
linijom velemajstora kojiu najboljem sjaju predstavljaju te tradicije.
Comments
Post a Comment