Loše navike pri odrastanju

Svako dijete, tokom prvih mjeseci i godina života, uči i razvija svoje sposobnosti na jednostavane načine – posmatrajući svijet oko sebe i metodom pokušaja i pogrešaka. Posmatranjem i uočavanjem ispravnih i pogrešnih stvari, dijete samostalno donosi odluke i razvija se, bez velike podrške odraslih.

Međutim, iako je ustaljeno mišljenje da su djeca ta koja bi trebalo da uče o svijetu od nas odraslih, vrijeme je da se vratimo na početna i instinktivna znanja ljudske vrste kao takve, i da pokušamo da sagledamo dijete kao jedinku koja na ovom svijetu, od prvih pokušaja uspravljanja na noge i hoda, nas može naučiti mnogo toga o mehanici i fiziologije našeg lokomotornog sistema.

Period prohodavanja je i za roditelje i za dijete veliki korak u odrastanju. Ali koliko god se roditelji trudili i pokušavali da pomognu, dijete je to koje taj proces postepeno usvaja i polako se uspravlja, počevši prvo sa puzanjem, pa čučanjem, uspravljanjem uz neke čvrste objekte, pa sve do prvih nespretnih koraka do finalnog rezultata. Traženje ravnoteže i balansa je ono što niko drugi, do samog djeteta, ne može da osjeti i primjeni. Zanimljivo je posmatrati taj proces bez ikakvog straha da će dijete da se povrijedi. Baš naprotiv, ono samo ima mehanizme koje koristi da se zaštiti, a sa druge strane i da napreduje ka konačnom rezultatu uspravljanja i hoda.

Prije svega, traženje ravnoteže, bilo u čučećem položaju ili sa laganim uspravljanjem, je ono što ćete vidjeti da dijete prvo radi. Bilo koje odstupanje od istog, gubljenje ravnoteže, ljuljanje, dovešće do vraćanja djeteta u prethodni, „sigurniji“ položaj (sjedenje, čučanje). S druge strane, mišići i ekstremiteti nisu čvrsto zategnuti, grubi, rigidni, nego opuštenih mišića, spuštenih ramena, ruku koje su uz tijelo, blago savijenih koljena.

Sav taj proces je praćen jednim neizbježnim i neizostavim dešavanjem, a to je PAD. Događa koji nije stran ni odraslima, u bilo kojoj fazi života. Najizražajniji su padovi u zimskim mjesecima, kada zbog skliskog tla, dolazi do pada i u većini slučajeva, značajnijih povređivanja.

Ali zapitajmo se, kada su se slične povrede desile djetetu koje počinje da hoda? Vjerovatno ćete reći nikada. A znate li koji je razlog? Možda zbog toga što dijete zna kako da padne. Iako može da zvuči čudno (rijetko ko u takvim trenucima pada svojevoljno), način pada, ili bolje rečeno prizemljavanja, je ono što možemo naučiti od djece. Njihove ručice nikada neće poletiti prema nazad, kako bi se dočekali na ručni zglob, nego spuštaju karlicu i padaju na zadnjicu. Ako padaju prema naprijed, opet ruke neće biti te koje će taj pad u potpunosti da istrpe, niti će njihov tijelo da se ukoči, već naprotiv biće opušteno, spremno da adekvatnim pokretima prihvati i amortizuje pad tijela.

Pored pada, druga bitna navika djece, koju mnogi odrasli bi trebalo da nauče od njih, jeste dizanje tereta. Dijete se nikada neće saviti po igračku tako što će zadržati ispravljena koljena i spustiti samo trup. Ono se spušta u koljenima, uglavnom tako što čučne, uzme željenu igračku i snagom mišića nogu, ispravljajući se u koljenima podiže se u uspravan položaj. Odrasli se uglavnom savijaju prema naprijed i dižu teret snagom leđa, koja će prije ili kasnije da dovede do ozbiljnih povreda kičmenog stuba, mišića i živaca oko nje. 3 od 4 odrasle osobe će u jednom trenutku svog života da imaju epizodu bola u donjem dijelu leđa, posredno ili neposredno uzrokovana dizanjem teških stvari.

U cilju podizanja svijesti o ljudskom tijelu i mehanici pokreta, trebalo bi da se svako od nas pozabavi lošim navikama ovog tipa i korigovanjem istih, kako bi svom tijelu i sebi učinili uslugu i ostali zdravi. Djeca se rađaju sa ispravnim motoričkim načelima, koje odrastanjem gube, vjerovatno uslovljeno izmijenjenim stilom života.  Međutim, sa dovoljno truda i rada, sve se to da ponovo naučiti i usvojiti, a vaše tijelo će vam sigurno biti zahvalno.